Džaba svi govornici svijeta. Kad ovi naši stari progovore, svaka životna mudrost. A jednostavno da jednostavnije ne može biti.
Kaže 100-godišnji Jusuf Babajić iz Kalesije: “Najgora je sekirancija. I srklet. I hitnja. Ja nikad nisam hitio. Velim, ako ne mogu nešto stić’ k'o drugi, a ono mogu k'o ja. Ha ja.”
Možda bi nam baš ovih nekoliko jednostavnih rečenica mogle biti ključne ako ih usvojimo kao jedine moguće da bismo bili sretni. A sreći svi težimo, zar ne? No, nije problem sreća. Dostižna je ona. Tu je. U svakom otvaranju očiju ujutro, protezanju u toplom krevetu, stajanju na svoje noge, prvoj jutarnjoj kafi… I sad bih mogla ovako do unedogled. Do večeri, pa opet u novo svitanje. Ništa ja ne govorim novo niti nepoznato. Ali, kako i sama često ne doživljavam i ne osjećam tu sreću, onda imam potrebu da o njoj progovorim i da je kao cilj postavim u 2018-oj godini. Biti sretan. Biti zadovoljan. Sa sobom i sa svime što imamo. Hajde da zajedno odlučimo ( evo ja hoću, a vas izazivam da slijedite primjer ) da ćemo od sada biti sretni. Potrebno je mnogo vježbanja, naročito ako ste skloni nezadovoljstvu i melanholiji. Ali, ja sam sigurna da se može. Da počnemo od novogodišnjih odluka.
POPIS CILJEVA
Odlučila sam ove godine da napravim popis ( radim često popise koje ne ispoštujem, pa samu sebe stalno razočaravam ) ostvarivih ciljeva. Dakle, morat ćemo malo biti realni i osmisliti šta je to zaista, zaista ostvarivo u narednih dvanaest mjeseci. Čudima ispunjavanja nemogućeg se lako prilagoditi. Hajdemo mi krenuti od mogućeg. Eh, sada idemo taj popis staviti na neko mjesto gdje ćemo ga vidjeti svako jutro po otvaranju očiju. Dakle, probudimo se, otvorimo oči, protegnemo se, uzmemo spisak ciljeva i prije svih drugih aktivnosti ga pročitamo. Potom sebi postavimo jasno pitanje: Šta za svaki od ovih ciljeva mogu učiniti danas? Ako niste baš odmah razbuđeni nakon otvaranja očiju, kao što je slučaj sa mnom, možete ovu vježbu ostaviti uz prvu jutarnju kafu, ali je jako bitno da vas niko ne ometa i da to bude prva aktivnost ujutro. Dakle, pitanje: Šta za svaki od ovih ciljeva mogu učiniti danas? Nabrojite svaki dan tri stvari koje možete učiniti za svaki od svojih ciljeva. Mogu vam se činiti kao male i beznačajne u njihovom konačnom ostvarivanju, ali tako se čine i bebini prvi koraci, a dok se okrenete oko sebe trčite za nekim malim čovječuljkom koji ubrzo staje na svoje noge i odlazi hrabro u život. Dakle, svaki korak se računa. S V A K I. Nakon što ste sebi odgovorili na pitanje, odložite spisak na njegovo mjesto i nastavite sa redovnim aktivnostima tog dana, uključujući i to što ste osmislili da danas možete učiniti za svaki svoj cilj. Nemojte se opterećavati time da po svaku cijenu nešto morate uraditi. Samo radite na onome što ste osmislili. A rezultati će doći.
ODLUKA, AKCIJA, KRENI
U toku dana susret ćete se sa mnogim predviđenim i nepredviđenim aktivnostima, mjestima i ljudima. Sve će to uticati na realizaciju popisa ciljeva. Postavite prioritete i uklopite u njih ciljeve koji nisu posao za jedan dan, već za njih 365. Dakle, polako. Sve što možete, obavite danas. Što ne stignete, obavićete sutra. Ali, neka vam to ne bude razlog da odgađate. Ciljevi su vaši. Ideja kako da ih realizujete vaša. Preuzmite odgovornost za sebe kao da se radi o nekom drugom živom biću koje vam je predato da se brinete o njemu i njegovim ciljevima na najbolji mogući način. Razlog zašto sve ovo pišem obraćajući se vama, a govoreći o sebi je zato jer sam shvatila da sam mnogo odlučnija da nešto ostvarim ako čitam ili slušam neku autoritativnu i uspješnu osobu. A kako sam odlučila da se od sada takmičim samo sa sobom, morala sam u sebi stvoriti tu osobu koja će mi se obraćati i zahtijevati od mene da je poštujem, brinem o njoj i volim. O takmičenju sa samom sobom u nastavku. Sada hoću da shvatite da je svaki dan jedan mali život u kojem trebate ostvariti smisao koji mu želite dati. Bez odgađanja. Bez izgovora. Jučer je prošlo. Sutra će se pobrinuti za sebe. Nama je važno jedino danas i sada. Dakle, šta je to što možemo ostvariti danas i sada je jedino važno. Jučer je prošlo, a sutra kada dođe zvat ćemo ga danas. I to je to. Dakle, moramo svako, ali baš svako jutro donijeti najčvršću moguću odluku da nećemo dozvoliti da nas išta zbuni, odvede sa našeg puta i navede da ne ispoštujemo plan koji smo osmislili. Korak po korak. Svako jutro po ustajanju odluka, svaki sat, minut i sekunda u toku dana realizacija. Pri tome, ne opterećujemo se ako nešto ne ide po planu. Dovoljno, sasvim dovoljno je da radimo ono što smo osmislili. Ne obraćamo pažnju na rezultate. Primjetićemo ih kada dođu. Dakle, odluka, akcija, uklanjanje izgovora, prilagođavanje situaciji. Eh, sada možemo dalje.
CILJEVI BEZ PREDRASUDA
Ono što mnoge ljude zbunjuje i odvodi sa njihovog puta jesu drugi ljudi i okolnosti u kojima žive i rade. Ali, nema to veze sa drugim ljudima, niti okolnostima. Jednostavno smo naučili, veoma rano smo naučili da se trebamo porediti sa drugima i uklapati. Pogrešno. Mi trebamo razmišljati o sebi prvo. Šta želimo? Kako to želimo? Kad? Kada nam budu bili jasni odgovori na ova pitanja, a da pri tome nismo pomislili ni na jednu drugu osobu, uslove u kojima se nalazimo, okruženje, posao… Tada će ispunjenje naših ciljeva biti moguće. Dakle, na ova pitanja treba odgovoriti u praznom prostoru. Zamislite sljedeću vježbu: Sjedite u ogromnoj, svijetloj i prozračnoj prostoriji. Oči su vam zatvorene. Ne vidite i ne čujete ništa. Niko vas ne ometa. Imate zadatak da odgovorite na pitanja: Šta želim? Kako to želim? Kad to želim? Imate vremena koliko god želite, ali postoji samo jedan uslov da vaše želje budu moguće za ostvarivanje – ne smijete želje stavljati u okvire u kojima živite, radite, u okvire ljudi koje znate… Dakle, čiste želje bez ikakvih mogućnosti ili nemogućnosti da se ispune. Tek kada budete u stanju to uraditi, onda ćete moći da ih uklapate, jer naravno ne živimo u izolovanoj sredini kao što je opisana soba, ali da bi bilo šta ostvarili moramo to stvoriti bez uslovljavanja. Moramo se ponašati kao djeca koja još nisu naučila da nešto ne može.
POKUŠAJ, URADI, POGRIJEŠI, UVIJEK NASTAVI
Nije baš preporučljivo da se u životu griješi i bolje je učiti na tuđim, nego na svojim greškama, ali nije svaka greška loša. Suprotno tome, većina ih je smjernica kojim putem (ne)treba da idemo. Možda smo napravili spisak ostvarivih ciljeva, jer zaista mislimo da ih možemo ostvariti. Možda oni nisu ostvarivi. Možda možemo i puno više. To baš sa sigurnošću ne možemo znati. I što je još važnije – to ne može znati niko drugi za nas. Možda nekome kažemo svoje ciljeve, pa nam kaže da to nije ili jeste moguće, da se precjenjujemo ili podcjenjujemo. Savjet prijatelja nije loš, ali jedina osoba na cijeloj planeti koja može procijeniti naše mogućnosti smo mi sami. Zato, hajdemo biti malo tajnoviti, pa svoj spisak ciljeva čuvati samo za sebe i biti uvjereni da smo ga napravili najbolje moguće što smo znali u tom trenutku. Dakle, preuzimanje odgovornosti za ono što smo postavili pred sebe je jako važna, ako ne najvažnija stvar. Prebacivanje krivice na druge osobe ili događaje za ono što nismo ili jesmo ostvarili je pogrešno. Uvijek preuzmite odgovornost za sve dobro, ali i sve loše što ste ili niste ostvarili. Bilo bi poželjno da ne griješite, ali ako već griješite, izvucite pouku i nastavite dalje. Uvijek nastavite dalje.
TAKMIČENJE DA, ALI SA SOBOM
Veoma mala djeca, čak novorođenčad ( ovo je moje primjećivanje ne naučni fakt ) su uvijek vrlo fokusirana na ono što rade, bilo da jedu, igraju se ili rade nešto po prvi put. Odrasli, najčešće roditelji su ti koji ( opet moje primjećivanje i mislim da nema loše namjere u tome ) su ti koji im odvraćaju pažnju. Tako od samog rođenja postajemo žrtve drugih – naših roditelja, kasnije rodbine, prijatelja, kolega… Naučeni smo da moramo obraćati pažnju na druge i slijediti ih. Ne znam kako bi izgledao odgoj kada bi se djeca više posmatrala, a manje im se stajalo na put, odnosno preusmjeravalo, ali evo kao odrasli možemo malo više sebe posmatrati i malo manje stajati sebi na put. Pri tome, svjesni svega što smo naučili kroz godine i jasno se pozicionirajući, razmisliti gdje zaista možemo dospjeti. Bez drugih i uprkos drugima. Drugi su nam često smetnja, kao i mi drugima ako se žele porediti sa nama ili mi sa njima, kada želimo svoje ciljeve prilagođavati jedni drugima ili misliti da različitost ciljeva nije dobra. Dakle, naš život, naš cilj, naše mogućnosti, naše sposobnosti, naše takmičenje sa onime što smo bili jučer, što smo danas i što želimo da postane sutra. Eh, to smo razjasnili. Kao što reče djed Jusuf: Velim, ako ne mogu stić’ kao drugi, a ono mogu stić’ kao ja. That is all that matters. Tačka k'o kuća.
OSTVAREN CILJ JE NAVIKA OD KOJE NISMO ODUSTALI
Uh, kako sam ovo lijepo napisala. Nadam se samo da ovo nisam nekad negdje čula, pa se sjetila. Nadam se da je ova prelijepa misao moja. Uglavnom, ja sam vam živi primjer osobe koja odustaje. Godinama odustajem. Nije problem u odustajanju ako vidite da niste krenuli pravim putem, da niste tim putem znali voziti i da to jednostavno nije vaš put. Problem je kada, nakon bezbroj pokušaja traženja pravog puta shvatite da su mnogi od tih puteva bili ispravni samo da ste na njima ostali do kraja. Dakle, navika da se ide do kraja je jedino što nas može sigurno dovesti do ostvarenog cilja. Kako se stiču navike? Jedna od navika od koje ja ne odustajem ni po cijenu čega već godinama je jutarnji ritual ispijanja kafe u trajanju od sat vremena. Čak i kada trebam krenuti na put u 5 sati ujutro, ja ću sasvim sigurno ustati u 4 da bih sat vremena pila kafu i šminkala se. Ima ljudi koji više vole to vrijeme iskoristiti za spavanje. Ja ne. Ja ustajem, pijem kafu i šminkam se i kada izađem iz kuće razbuđena sam i spremna za dan. A šta može biti bolje od spremnosti da se bude tu i sada prisutan tijelom i duhom. Eh, tako vam se stvaraju navike. Upornim činjenjem neke radnje svaki dan. Razmislite šta je to što vi, bez izuzetka i bez pogreške činite svaki dan. Bilo šta. Sada preslikajte tu aktivnost na male zadatke koje morate ispuniti da bi se postigli rezultati, a cilj ostvario. Onog trenutka kada pomislite da neki zadatak ne uradite, samo se lagano vratite na ono što vi, svaki dan i bez izuzetka, činite svaki dan. Nije bitno šta. Perete zube svaki dan. Jao, zamislite da ih ne operete jedan cijeli dan. Jao, zamislite da ne ostvarite zadatak. Goes for the same.
I da se samo kratko vratimo na početak. Čovjek čije su me riječi inspirisale ima 100 godina. Moram li ja čekati tu dob da bih bila tako mudra? Zašto ne bih bila mudra odmah sada? Zašto se srkletim? Zašto hitim? Zašto odustajem? Zašto ne uspijevam vidjeti sreću? Zašto ne uživam u njoj? Zato što nisam razvila naviku. I zato što mislim da mogu kao drugi ili drugi kao ja. Ne. Mudrost je ne odustati od dobrih navika. Navike da budemo mudri, navike da se ne srkletimo. Navike da ne hitimo. Navike da ne odustajemo. Navike da vidimo sreću u otvaranju očiju svakoga jutra. Navike da mislimo da možemo sve što zamislimo. Navike da budemo realni u zamislima. Cilj, odluka, akcija krećem tri, četiri sad…
Valentinovo. 14. Februar 2017. Meni predivan dan. Sunce se konačno udostojilo pojaviti nad danima maglovitom Tuzlom. Fascinirana sam količinom zaljubljenosti koja se forsira baš danas, ali još fasciniranija količinom negativnih komentara usmjerenih protiv pokazivanja te zaljubljenosti. Nisam romantik. Barem ne te vrste. Ali, nisam ni protiv zaljubljenosti. Naravno, ukoliko ste svjesni da je ona privremeno ludilo koje, ako ne pređe u ljubav, neće osigurati trajnost odnosa između dvoje ljudi koji planiraju biti u vezi, braku ili bilo kakvom dugotrajnom odnosu. 
Bila sam večeras na satu samoodbrane. Prvi put u životu. Naučila nekoliko poteza koji mi, nadam se, neće koristiti, ali zlu ne trebalo. Upoznala Bojanu. Simpa cura koja voli da se zeza, ali želi i da uči. Nekoliko Amerikanaca k’o iz filmova. Probala super hranu na zakuski poslije. Prekršila dijetu. Propustila fitness. I neka sam sve radi rušenja jedne teorije, a to je da “bori se ili bježi” reakcije nisu jedine opcije. Čak nisu ni najvažnije u stresnim situacijama, u onim manje stresnim, a ni u odnosima sa drugim ljudima naročito. 
venividiscribiblog 