Kada seks i grad prerastu u razvod

Kada je najavljena prošle godine, serija „Razvod“ je za mene značila vratiti se u početak 2000-tih i ponovo gledati Carry Bradshaw, sada udatu, majku dvoje djece i ženu koja je nadomak razvoda. Tako sam očekivala, jer sam Sarah Jessicu Parker do te mjere poistovjetila sa likom Carry da, gdje god da sam je poslije toga gledala, ona je uvijek bila to – newyorška kolumnistica koja, sa svoje tri drugarice, vodi buran život praćen zgodnim muškarcima, sjajnom odjećom i najboljim cipelama na svijetu.

Abortus-dokaz demokratije u BiH ili nebriga o zdravlju žene

“Crni ponedjeljak” u Poljskoj me potakao na razmišljanje o abortusu. Nisam imala nijedan. Vjerujem da je loše iskustvo. Ostavlja i posljedice po zdravlje žene. Mogu biti brojne i teške. S druge strane, razlozi za abortus postoje. Ne obavi li se po potrebi, opet će ostati posljedice. Nisam pobornik nikakvih vrsta potpunih zabrana. Edukacije jesam. Zašto ne bismo, umjesto o bešćutnim zabranama razmislili o ljudskim pravima, o razlozima abortusa… Zašto ne bismo razmislili o tome da u zemljama gdje je visoko liberalizirano pravo na abortus i gdje su ženama široko dostupna razna sredstva planiranja porodice, broj abortusa smanjen na minimum. S druge strane, tamo gdje nema politike širenja sredstava planiranja porodice za žene, a gdje je abortus zakonski zabranjen, ne samo da se broj abortusa uopće ne smanjuje, nego se povećavaju opasnosti po žene usljed rizičnih zahvata. Abortus ne treba posmatrati kao „kontracepcijsko sredstvo“, niti kao „ubijanje djece“ nego kao često traumatično iskustvo odustajanja od jedne mogućnosti života. U BiH abortus nije zabranjen. Nažalost, ne zato što smo liberalni, već zato što nedovoljno brinemo o zdravlju žene. Prije šest godina sam istraživala na ovu temu za Chic magazin. Situacija je slična i danas, ako ne i ista. Zato nas sve pozivam na razum.

“Život” – knjiga koja daje odgovore

Knjiga jednostavnog naziva „Život“ Vanje Beukelman Pavlović jeste upravo to – životna priča pisana nenapadno, prirodno i jednostavno ne želeći staviti sebe u prvi plan, već pokušavajući konkretnim primjerima čitatelja navesti na ono što život zapravo jeste. Vanja to radi nekada direktno i otvoreno, a nekada nas pušta da zastanemo i sami nađemo svoje značenje u njenom životu i njenim promišljanjima. Ona ovdje ne nastupa samo kao životni trener niti osoba koja želi ispričati nešto zanimljivo iz svog života, već kao prijatelj.

Čitajući ovu knjigu na momente sam imala osjećaj da sa autoricom sjedim na kafi gdje čavrljamo o svemu i svačemu i onda, pošto se ne poznajemo, jedna drugoj otkrivamo stvari iz svog života. Kako je Vanja otkrivala poneki detalj iz svog života, i ja sam imala potrebu da kažem nešto o sebi. Ne, moj i Vanjin život su dijametralno suprotni, a suštinski jednaki, jer je uvijek i za svakoga, bez obzira na to šta je u životu doživio i preživio, bitna jedna jedina stvar – živjeti. Sam sadržaj ove knjige privlači pažnju da otvorimo prvo poglavlje i pročitamo ga, a onda drugo, treće… U ovoj knjizi stao je život i  njegov smisao. Vanja Beukelman Pavlović jeste životni trener, ali mi, njeni čitatelji smo igrači na terenu. Svi imamo svoje pozicije iz kojih krećemo u utakmicu života. I koliko god da nas ta pozicija određuje, naši saigrači, sudija i vremenski okvir utakmice, mi smo ti koji u svojim nogama/rukama/glavama imamo način kako da odigramo utakmicu sa pozitivnim ishodom. Možda nekada ne znamo kako, ali uz trud, rad i vjerovanje uspijevamo. Vanja svijet ne vidi kao mjesto bez problema, niti život kao bajkovitu priču, ali nas ipak upućuje da zatvorimo oči, otvorimo dušu i u sebi pronađemo snagu, volju i hrabrost da od problema stvorimo izazov, od života sretno putovanje, a od nas samih one koji odlučuju o svemu tome. Pričajući o svom djetinjstvu i tinejdžerskom dobu koje je, na momente bilo izuzetno teško, Vanja ističe da je jedva podnosila riječi utjehe i podrške čak i vlastitih roditelja, ali da je u kasnijim godinama shvatila koliko su bili u pravu i da je pravi smisao počela uviđati tek kad se prepustila i počela samu sebe prihvatati. Od djevojčice koja je bila bolešljiva i kojoj su kasnije predviđali da neće moći imati djecu, Vanja je postala snažna žena koja druge uči smislu života i majka troje djece. Međutim, do toga je bio dug put. Priča nam ga Vanja u ovoj knjizi spontano, ležerno kao da se radi o drugoj osobi. I pita se: „Jesmo li naučili iz svih tih bajki ko smo? Znamo li se pogledati u ogledalo? Pogledati se u ogledalo je najteže.“  Ako su vaši odgovori na ova pitanja ne, onda je to i glavni razlog da pročitate knjigu Vanje Beukelman Pavlović. Iako je lično ne znam, kroz knjigu „Život“ upoznala sam divnu, nježnu ženu koja je prošla dug razvojni put od gusjenice do leptira da bi postala još divnija, ali i mnogo jača. Jaka do te mjere da, kao trener života i kognitivni terapeut sada druge uči kako steći samopouzdanje i otkriti svoje prave vrijednosti. I tvrdi da to svako može. Svako ko je iskren prema sebi, ko želi postati pozitivan, voljeti sebe. Knjiga Vanje Beukelman Pavlović „Život“ nije knjiga za koju mi je osvrt bilo lako napisati. Nije to teška niti obimna literatura, ali kada neko na ovako jednostavan način napiše, onda je za ispričati više neko komplikovano. Ovo je definitivno knjiga koja se ne može pročitati već čitati dok u sebe ne usadimo znanja koja nam donosi.

Odgađanjem do trenutne sreće i trajnog nezadovoljstva

Mnogo u posljednje vrijeme čitam tekstove koji za cilj imaju da daju podršku pozitivnim životnim promjenama, ljepšem doživljavanju sebe i svijeta oko sebe, shvatanju da problemi nisu problemi već prepreke koje savladavamo na putu ka zrelosti i prihvatanju života kao jedine svetinje koja postoji. Da, život jeste svetinja, imamo samo jedan, ne traje hiljadu godina i neće nam se sam nametnuti kao sretan ako ga kao takvog ne prihvatimo. I što više čitam, sve sam načitanija i sve više sebi i drugima držim predavanje o životu sada i odmah. Za svako jučer i za svako sutra možemo reći sada, a ni za jučer ni za sutra ne možemo reći sada, jer jučer i sutra jednostavno ne postoje. Sve će se pretvoriti u sadašnji trenutak i, kada to shvatimo, biće nam žao što jučerašnje sada nismo dobro shvatili. I evo opet se lovim u predavanju o sadašnjem trenutku. Ne, ne kažem da to sve nije u redu. I ne, ne kažem da nisam u pravu, ali let's face it – živim li ja u sadašnjem trenutku? Ne baš često. Jesam li prokrastrinator? Jesam. Ako prvi put čujete ovu riječ, nema veze, njeno značenje vam je sigurno poznato, a možda ste i sami takvi.